Moj blesavko :)
ne zna se koji je lepsi... Al krase moju bastu :)
Tihovanje uz Dunav okrepi coveka, ako ima srece jedan ovakav teretnjak utovari sav teret sa njegovog srca i odveze a u vidokrugu ostavi samo kićeni Srem.
Svako svoju tugu potapa nekako, ja imam Zuto more, za zute dane. Kroz uzdahe izlecu ptice istine, i dusa legne na mekotu da se odmori od tugovanke na jastaku. Vojvodino mati pusti da ti legnem u krilo.
Sve ima svoj put, ali nema svaki put i svoj putokaz. Mnogo je lakše izaći van sebe, nego li ući unutra, doći do sopstvenog bića. Prečesto polazimo sa zapetljanih raskršća u obavezno pogrešne pravce.
Izaći van može čak biti i potraga za izgubljenim dijelom priče, sna, života… To ponekad znači otići mimo vlastitog prostora omeđenog poznatim nepoznanicama, nikad poimanim do kraja, nikad viđenim istinskom stvarnošću; otići u druge ulice, kaldrme, drugačija buđenja, pod svjetlost koja obasjava drugačije. O, kako užasno zabavlja ljudska naiva!
Ljepota tuđih predjela ne znači i pripadanje istoj. Pravo na svojatanje mirisa kiše, muzike, ljubavi, čak i sa udjelom od beskrajne želje, ne može biti naše. Ne, tek tako.
Koliko god daleko otišli, dolazi tren kad je nužno skrenuti iza ugla. U ambis. Dotaći dno nekog drugačijeg sebe. Prevrnuti svaki kamičak i poznatog i nepoznatog. Strovaliti se u sebe nikakvog zarad sebe opipljivog, stvarnog i, nadasve, živog.
Pola puta nije Bog zna kakav put. Polovni život je manje od nikakvog života. Polovična rješenja uvijek su bijedna, štaviše, čista su kvaziutješna utopija.
Od sebe se ne može van. Od sebe se ne ide. Sebi se dolazi.
majra U dusi
Zivot i lici na ovu ulicu, u suton svako ostane sa svojim svetlom i svojim "baricama" u dusi. Slika prosto ocarava, moze se gledati da ne trepces.